Pitanje: Kakvo je tumačenje riječi Ibn Abbasa da je nesuđenje po onome što je Allah objavio mali kufr (kufr dune kufr), i da li je ovaj govor uopšten i obuhvata sve one koji ne sude po Šerijatu ili se odnosi na posebne situacije? I da li se njegov govor odnosi na tagute
[1] današnjice? Da li se uslovljava da onaj koji potpuno mijenja Allahove propise to ohalali (smatra dozvoljenim)? Kakav je propis onoga koji vjeruje da je mijenjanje Allahovih propisa grijeh ili mali kufr (koji ne izvodi iz vjere) i koji ne tekfiri
[2] onoga ko mijenja Allahove zakone osim ako to ohalali? Koje su manifestacije pomaganja nevjernika u ovome vremenu?
Odgovor: Sva zahvala pripada Allahu, dželle še’nuh, i neka je salavat i selam na poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu porodicu, njegove ashabe, a zatim:
Odgovor na pitanje se razumije iz govora prijašnje i sadašnje uleme. Rekao je šejhul-Islam, ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao: “Zaista sudija ako je i pobožan ali donese presudu bez znanja, biće od stanovnika Vatre, a ako zna i presudi suprotno istini (pravdi, Šerijatu) koju zna, biće od stanovnika Vatre, a ako donese presudu nepravedno i bez znanja onda je takav najpreči da bude od stanovnika Vatre i to ako samo u jednom sporu presudi tako nekoj osobi, a ako donese uopšten propis u vjeri muslimana, i učini istinu neistinom, a neistinu istinom, sunnet novotarijom a novotariju sunnetom, dobročinstvo razvratom a razvrat dobročinstvom, zabranjuje ono što su naredili Allah i Poslanik Njegov a naređuje ono što Allah i Poslanik Njegov zabranjuju ovakav je posebna priča, njemu je presudio Vladar svih svjetova i Gospodar svih poslanika i Vlasnik Sudnjega dana: 'Njemu neka je hvala i na ovome i na onome svijetu! Samo On sudi i Njemu ćete se vratiti.'” (Medžmu'ul-Fetava 35/388)
Rekao je ibn Kajjim u djelu „I'lamul-Muvekki'in“ (85/1): „Zatim nas je Uzvišeni obavijestio da onaj ko se parniči ili sudi po drugim zakonima osim onoga sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, takav je donio sud taguta i parničio se pred njim, a tagut je sve ono sa čime čovjek pređe granicu u obožavanju, ili slijeđenju, ili pokornosti. Tako je tagut svakog naroda onaj pred kim se oni parniče mimo Allaha i Njegova Poslanika, ili ga obožavaju mimo Allaha ili ga slijede bez ikakva dokaza od Allaha ili mu se pokoravaju u onome za šta ne znaju da li je to pokornost Njemu.“
Rekao je Muhammed ibn Ibrahim Alu Šejh: „Što se tiče onih po pitanju kojih je rečeno mali kufr ako presude drugim propisom osim Šerijata uz vjerovanje da je griješan i da je Allahov propis istina, to se odnosi na one koji to učine jednom ili nekoliko puta. A što se tiče onoga koji učini ova izmišljena pravila zakonom kojem se obaveza pokoriti, to je nevjerstvo (kufr) pa makar i rekli da su pogriješili i da je Šerijat pravedniji.“ (Fetava Muhammed ibn Ibrahim 12/280)
Uvaženi šejh Mahmud Šakir, Allah mu se smilovao, komentarišući riječi koje prenosi Et-Taberi u komentaru riječi Allaha, dželle še'nuhu: “...Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio pravi su nevjernici.“ Prenosi se od Ebu Midžleza, a on je jedan od tabi'ina, povjerljiv, kada su ga upitali Ibadijje o značenju ovoga ajeta sa namjerom da uspostave dokaz nad njim za tekfirenje vođa jer su oni bili u vojsci sultana koji su možda radili nešto što je Allah zabranio, da je rekao: „Oni rade ono što rade (vođe) i znaju da je to grijeh. A ajet je objavljen po pitanju jevreja i kršćana.“ Pa su rekli: “Tako nam Allaha ti znaš isto kao što mi znamo ali ih se plašiš.“ Reče: “Ne, vi ste preči za to od nas, jer mi ne znamo to što znate vi!” Rekoše: “Nasuprot, znate ali vas sprječava da radite po tome zbog straha od njih.“ (Et-Taberi, 6/252-253)
Kaže nakon toga šejh Mahmud Šakir: “Njihovo pitanje nije bilo, kako to žele predstaviti novotari našega vremena, pitanje presude u imetku, časti, krvi po onome što je suprotno Šerijatu muslimana, niti je bilo riječi o izdavanju zakonika kojim se obavezuju sljedbenici Islama da se njime sudi pored zakona Allahova koji je u Kur'anu i na jeziku Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je to djelo okretanje od Allahovih propisa, odricanje od Njegove vjere kao i davanje prednosti zakonima sljedbenika kufra nad zakonom Allaha, subhanehu ve te'ala, što je očito nevjerstvo u koje ne sumnja ni jedan sljedbenik Kible uz razilaženje po pitanju tekfira onoga koji to zagovara ili tome poziva.
Ali ono što se danas dešava jeste odricanje ili bojkotovanje Allahova zakona uopšteno, bez izuzetka, i davanje prednosti drugim zakonima nad Njegovim kur'ansko-hadiskim zakonom, te poricanje svega što je Allahov Šerijat, čak do te mjere da su počeli tvrditi da su laički zakoni bolji nego zakon od Allaha objavljen, dokazujući to sumnjom kako su propisi Šerijata objavljeni u drugom vremenu ne u našem i propisani su zbog nekih razloga i uzroka kojih više nema pa time i sam zakon više ne važi. Pa gdje je ovo u govoru Ebu Midžleza koji smo spomenuli i grupe ibadija iz Benu Amra ibn Sedusa!!!“ (Pogledaj tefsir Et-Taberi sa opaskama Ahmeda Šakira 10/349)
Također, na drugom mjestu kaže: „Kada bi bilo kako oni misle, da su se oni (ibadijje) suprotstavili sultanu u nekoj od tačaka islamskog zakona, pa historija islama nije zabilježila da je sudija propisao neki zakon i učinio ga obaveznim da se po njemu sudi, to jedno, a sasvim drugo ako sudija presudi u
konkretnoj i određenoj situaciji drugačije nego što to nalaže Allahov zakon ili je presudio iz neznanja o tom propisu i njegov status je status neznalice o Šerijatu
[3], ili je presudio tako iz prohtjeva nekog znajući da je to grijeh, to je prijestup kojeg briše tevba i obuhvata ga magfiret (oprost), ili je presudio u toj konkretnoj situaciji presudom do koje je sam došao trudeći se da ispravno postupi a time se suprotstavio svim učenjacima, njegov propis je kao i propis svakog ko tevili
[4] a čiji se te'vil zasniva na Knjizi i sunnetu Poslanika, alejhisselam, a što se tiče pitanja da bude u vremenu Ebu Midžleza ili prije njega ili kasnije, sudija koji je presudio u nekoj stvari ili negirajući propise Šerijata ili što su zakoni nevjernika ostavili traga na propise sljedbenika islama, to sigurno nije bio slučaj i nemoguće je to dokazivati riječima Ebu Midžleza i ibadijja.
Onaj ko ovim i sličnim eserima
[5] dokazuje gdje im nije mjesto, ili iskrivljuje njihova značenja na ono na šta ne upućuju s ciljem da se pomogne sultan ili da bi opravdali zakone koji se kose sa Šerijatom i da bi njima obavezali Allahove robove, njihov propis u Šerijatu je propis poricatelja jednog od Allahovih propisa: “Da se traži pokajanje od njega, pa ako ustraje oholeći se i poričući Allahov propis, te bude zadovoljan mijenjanjem propisa njegov status je da je on kjafir koji ustrajava na svome nevjerstvu, i takvi su poznati sljedbenicima ove vjere.“ (Tefsir Et-Taberi sa opaskama Mahmuda Šakira 10/358)
Rekao je šejh Ibn Usejmin u svom odgovoru na pitanje suđenja onim što Allah nije objavio:
„Suđenje po onome što Allah nije objavio se dijeli na dvije vrste:
Prva vrsta: Da se poništi Allahov propis i na njegovo mjesto stavi tagutski propis. Tako da se gase Šerijatski propisi među ljudima a na njihovo mjesto stavljaju propisi koje je izmislio čovjek poput onih koji uklanjaju Šerijatske propise u međuljudskim odnosima a na njihovo mjesto stavljaju ljudske zakone. Ovo je, nema sumnje, mijenjanje Allahovog, subhanehu ve te'ala, zakona što je kufr (nevjerstvo) koje izvodi iz vjere jer je takav sebe stavio u poziciju Stvoritelja dajući sebi za pravo da propisuje nešto što Allah nije objavio čak i da uvede jedan propis i učini ga da bude ono čime će se suditi među ljudima, jer Allah, dželle še'nuh, je to nazvao širkom (mnogoboštvom) u Svojim Riječima:
أَمْ لَهُمْ شُرَكَاءُ شَرَعُوا لَهُمْ مِنَ الدِّينِ مَا لَمْ يَأْذَنْ بِهِ اللَّهُ
“Zar oni da imaju suparnike koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?” (Eš-Šura, 21)
Druga vrsta: Da ostanu Allahovi, azze ve džell, propisi onakvi kakvi su, da se formira snaga koja će te propise sprovoditi te da se sve presude vraćaju njemu (Šerijatu), ali dođe neki sudija i presudi drugačije nego što mu nalažu propisi Šerijata, tj. presudi po onome što Allah nije objavio.
Ovaj ne izlazi iz tri situacije:
1 - da presudi po onome što Allah nije objavio vjerujući da je taj zakon bolji i korisniji za ljude od Allahova zakona, ili da vjeruje da su jednaki ili pak smatra da je dozvoljeno da sudi po drugim zakonima osim onim što je Allah objavio, to je kufr. Sudija je u ovom slučaju izašao iz vjere jer on nije zadovoljan Allahovim propisima i nije Ga učinio sudijom među robovima.
2 - da presudi po onome što Allah nije objavio vjerujući da je Allahov zakon bolji i korisniji za čovječanstvo, ali nije presudio po njemu osjećajući da je grješnik prema Allahu, subhaneh, ali je to uradio iz želje da naudi i nepravdu učini onome kome presuđuje zbog nekog neprijateljstva među njima (zulumćar). Ovakav sudi po nečemu drugome a ne po onome što Allah objavljuje ne iz mržnje ili preziranja Allahova propisa niti što ga želi zamijeniti, niti vjeruje da je taj propis koji je donio bolji od Allahova niti je njemu sličan niti smatra da je dozvoljeno suditi time, nego je želeći nauditi onome kome treba da izrekne presudu presudio nečim što Allah nije objavio
[6]. U ovoj situaciji ne kažemo da je ovaj sudija nevjernik već kažemo da je zulumćar, agresor i nepravedan.
3 - da presudi po onome što Allah nije objavio vjerujući da je Allahov zakon bolji i korisniji za Njegove robove i da je on tom presudom grješnik prema Allahu, azze ve dželle, ali je time presudio zbog prohtjeva njegove duše ili koristi koja se vraća njemu ili onome kome je donijeta presuda ovo je fisk
[7] i izlazak iz pokornosti Allahu, dželle še’nuh. Na ove tri situacije se odnose tri ajeta u kojima Allah, dželle še’nuh, kaže:
وَمَن لَّمْ يَحْكُم بِمَا أَنزَلَ اللّهُ فَأُوْلَـئِكَ هُمُ الْكَافِرُونَ
“A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.” (El-Maide, 44) Objavljen je po pitanju prve skupine.
Njegove riječi:
وَمَن لَّمْ يَحْكُم بِمَا أَنزَلَ اللّهُ فَأُوْلَـئِكَ هُمُ الظَّالِمُونَ
“Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici.” (El-Maide, 45) Objavljen je po pitanju druge skupine.
A Njegove riječi:
وَمَن لَّمْ يَحْكُم بِمَا أَنزَلَ اللّهُ فَأُوْلَـئِكَ هُمُ الْفَاسِقُونَ
“Oni koji ne sude prema onom što je Allah – pravi su grješnici.” (El-Maide, 47) Objavljen je po pitanju treće skupine. (Fikhul-ibadat, 61-62)
Rekao je šejh Salih el-Fevzan u “Kitabut-Tevhidu”: “Propis onoga ko sudi po onome što Allah nije objavio, rekao je Uzvišeni:
وَمَن لَّمْ يَحْكُم بِمَا أَنزَلَ اللّهُ فَأُوْلَـئِكَ هُمُ الْكَافِرُونَ
“A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.” (El-Maide, 44)
U ovom plemenitom ajetu je jasno da je suđenje po onome što Allah nije objavio kufr, i ovaj kufr nekada bude veliki kufr kojim počinioc izlazi iz vjere a nekada bude mali kufr koji ne izvodi iz vjere. A to se razlikuje od stanja sudije. Ako vjeruje da je suđenje po Šerijatu neobavezno i da on ima pravo odabira ili omalovaži neki propis Šerijata i smatra da je neki od dunjalučko-laičkih zakona bolji od njega, da Šerijat nije pogodan za ovo vrijeme ili pak želi da tim zakonom kojeg Allah nije objavio zadovolji nevjernike i munafike, ovo sve je VELIKI KUFR.
Ako vjeruje u obaveznost suđenja po onome što je Allah objavio i spozna ga u konkretnoj situaciji
[8] a zatim odstupi od njega priznajući da zaslužuje kaznu takav je grješnik i naziva se kafir malim kufrom. Također, ako ne sazna Allahov propis iako je uložio sav napor i izdvojio vrijeme da sazna propis i pogriješi, ovakav je napravio grešku ali će biti nagrađen za svoj trud a njegova greška biće oproštena. Ovo je u posebnoj ili određenoj situaciji, ali ako to bude uopšteno ili stalno, onda se propis razlikuje.
[9] Rekao je šejhul-Islam ibn Tejmijje...“ Zatim je (šejh Salih el-Fevzan) naveo govor koji smo već spomenuli na početku. (Kitabut-Tevhid 39.str. izdavač kuća 'Ilafil-Kuvejt')
A što se tiče manifestacije pomaganja nevjernika u našem vremenu ona se ogleda u:
- borbi u njihovim redovima ili njihovo pomaganje u borbi protiv muslimana na bilo koji način,
- uzeti ih za savjetnike i davati prednost njihovom mišljenju te veličati njihov stepen,
- dozvoljavanje njima da utiču na političke odluke koje neće biti u korist islama i muslimana a pogotovu da im se dozvoli direkno uticanje na odluke,
- da islamske države služe njihovim namjerama i planovima,
- uzdizanje njihovih poglavara i predstavljanje njih kao istaknutih vođa čovječanstva,
- stavljanje njihovih zakona i sistema na mjesto Šerijata i islamskog sistema,
- ukidanje jednog od propisa islama ili neke naredbe koju je propisao Allah, dželle še'nuh, da bi ih zadovoljili,
- davanje mogućnosti da zavladaju nekom islamskom teritorijom obezbjeđujući im baze, vojne i obavještajne objekte i drugo,
- pozivanje da se iz obrazovanja i informisanja ukine sve što dovodi do mržnje prema nevjernicima a sve u cilju da im se udovolji (nevjernicima), kao i ukidanje svetosti džihada udovoljavajući njima (nevjernicima),
- saradnja sa njima i pomaganje u programu pozivanja na jedinstvo vjera i ostalih projekata koji ruše principe prijateljevanja i mržnje (el-vela' vel-bera'),
- sudjelovanje sa njima u političkim integracijama koje su izgrađene na rušenju islamkog vjerovanja.
Odgovorio: šejh Hamid b. Abdullah el-Ali
Izvor: http://h-alali.org
Prijevod s arapskog: Grupa medinskih studenata
Šerijatska recenzija prijevoda: Idriz Bilibani, prof. fikha
Izvor: www.stazomislama.com
Fusnote:
[1] Sve što se obožava mimo Allaha, dželle še'nuh, pa makar i samo jednom vrstom ibadeta, a ono što se obožava je time zadovoljno.
[2] Smatra nevjernikom.
[3] tj. njegov propis je vezan za stvar koju nije znao i njenu veličinu.
[4] Postoje dvije vrste Te'vila (tumačenja); zasnovan na Knjizi i sunnetu i onaj koji nema uporište u njima. Što se tiče suca on se može opravdati samo ako njegov Te'vil bude od prve vrste.
[5] Predaja ili govor nekog od ashaba ili tabi'na.
[6] Osnova zakona po kome sudi i kome se vraća u presudi je Šerijat a ne demokratija ili neki ljudski zakon.
[7] Situacija 2 i 3 su skoro identične jedina razlika je što se u drugoj situaciji želi nanijeti zlo a u trećoj pribaviti neka korist.
[8] tj. ne bude to stalno ili da to ne bude osnova zakona već to bude jednom ili dva puta (u konkretnoj situaciji).
[9] Šejh napominje razliku da neko presudi jednom ili dva puta greškom ili iz prohtijeva želeći da naudi onome kome donosi presudu i onoga koji to stalno čini i kome je, da presudi po nečemu što Allah nije objavio stalna osobina.
www.putvjernika.com
