Dosije “Vozuća” bi, ukratko, izgledao ovako: Vozućki četnici, na čelu sa starosjediocima Stojkom Blagojevićem, Slobodanom Stjepanovićem, Mladenom Božićem, Miladinom Ilićem, Mladenom Savićem, Zoranom Smiljićem (Trkuljom) i drugim, 25. juna 1992. godine, otvaraju artiljerijsku vatru po bošnjačkim kućama u Vozući. Iako slabo naoružana i tek nastala Teritorijalna Odbrana Vozuće energično se suprostavljaja daleko spremnijem i naoružanijem neprijatelju i uspijevaju spriječiti četnike da urade još veći genocid.Uplašeni narod u zbjegovima kreće prema Zavidovićima, ali četnici pucaju u masu civila i ubijaju dvadeset i jednog. Zahvaljujući pomoći jedinica Teritorijalne odbrane, ostali se izvlače na slobodnu teritoriju. Četnici nastavljaju svoj pir te iznemogle starce, Hamdiju i Zlatku Softić, spaljuju žive u njihovoj kući,starac Salko Softić (Žuna) iz sela Brdo iste je sudbine.
Zibu Mehanović polivaju benzinom i živu spaljuju pokraj spomenika žrtvama fašizma u centru Vozuće. Džebraila (Džebu) Demirovića, Fikreta Turbića (Zrnu) i Senada Čamdžića (Džinu) su goloruke i nenaoružane skupa na istom mjestu pobili četnici iznad sela Delići, njihovi ostaci su onako nepokopani pored puta ( mjesto pogibije) pronađeni nakon oslobađanja (tri godine nakon ubistva) i zajedno sahranjeni u jedan mezar na Teferiču jer 100 % - na identifikacija nije bila moguća. Smrtni ostaci Hakije Muharemovića su pronađeni tek 2001 godine (zahvaljujući neumornom traganju njegove porodice i Muhameda Čamdžića Čamulje ) u selu Miljevići (četnicko selo sa provizornim logorima za Bošnjake odakle su dalje slati u zloglasne logore na Ozrenu kao sto su Rosulje i Tumare) iznad Vozuće.
Ozrenski četnici nastavljaju zločinački pir svakodnevnim granatiranjem okolnih sela te Zavidovića, Maglaja, Lukavca, Banovića, Tuzle. Posebno su Bosnjaci Zavidovića i Maglaja po zlu zapamtili brdo Blizna, odakle su četnici iz Bočinje snajperima i artiljerijom svakodnevno tukli po ovim gradovima ubijajući žene, starce, djecu... Napadom jedinica HVO-a na Armiju BiH 1993. godine, Maglaj i Tešanj ostaju u okruženju, a napadi na civile ovih gradova se nastavljaju združenim snagama četnika i pripadnika HVO-a. Glavni nosioci ovog zločina ponovo su Vozućki četnici.
Odbrana Moskve
Dobro je poznato da su Ozren i Vozuća stari bastion četništva, pa se pripovijeda da su i poslije Drugog svjetskog rata četnici u ovom kraju sasvim normalno živjeli. Koliko je strateški ovaj region bio bitan pokazuju činjenice da se ozrenskim džepom odvajala tuzlanska i zenička regija te su se potpuno blokirali Maglaj i Tešanj, gdje su četnici svaki dan bili u iščekivanju završnoga pokolja nad Bosnjacima, onakvoga kakav su izveli u Srebrenici ili Žepi. Karadžić je, posjetivši Vozuću 19. maja 1994., izjavio okupljenim Srbima: ”Mi ovdje branimo Banju Luku, Beograd, a bogami branimo i Moskvu, mada to oni ne znaju...”
Razlog njegove posjete nije bio nimalo slučajan. Naime, odavno se bilo pročulo da su “mudžahedini” stigli i da se očekuje silovit napad na Vozuću, pa je trebalo “osokoliti” četnike, među kojima se već bilo pojavilo dezerterstvo.Svi se sjećamo tužnog 25. maja 1995. kad je granata koja je došla sa ovih kota usmrtila više od 70 mladića i djevojaka na tuzlanskom korzu. Osim toga, niko ne spominje da u tako opsežnoj akciji - u kojoj su sudjelovala dva korpusa - nije poginuo ni jedan jedini srpski civil, žena, ili dijete. Borce Armije BiH posebno je iritrala morbidnost četnika, koji su, poslije masakra nedužnih civila u Tuzli, stalno dovikivali borcima Armije: ”Trebaju li vam vreće za Tuzlu?”
Kota Podsijelovo
Podsjelovo je greda koju čine četiri dominantne kote, 715, 726, 702 i 706, što neupućenima u topografiju ovih prostora ne znači mnogo, ali ova greda je kapija Ozrena i onaj ko je kontrolira, lahko može zauzeti cijeli Ozren. Četnici su bili svjesni toga, pa su ovaj dio ratišta izuzetno utvrdili držeći jake snage na njemu. Prema izjavama mnogih visokih oficira Armije BiH, ovi se položaji nisu mogli zauzeti bez pomoći avijacije. Mnoge jedinice Armije BiH su se izredale na ovoj koti, ali bez ikakvog uspjeha, a onda je taj zadatak pripao odredu El- Mudžahid.
Mudžahidi dolaze
Na Spasovdan, 27. maja, četnici su izvršili masakr u ulici Vase Miskina. Na taj isti dan, sličan zločin su izveli i u Zavidovićima, a tog 27. maja 1995. godine, u samo svitanje, na četnike su udarili borci odreda El-Mudžahid. Podijeljeni u dvanaest grupa, uskačući u rovove i u borbi prsa u prsa, za samo desetak minuta ovladali su ovom kotom. Iznenađenje i pobjeda su bili potpuni, a u rovovima je ostalo 170 četnika koji više nikome nisu mogli postavljati pitanja u stilu:” Treba li vam vreća za Tuzle?”
Šejhova prognoza se danas, obistinjuje.U toku je završna priprema udarca na oslobodioce Vozuće. Međunarodne i bosanske sudske instance aktivno pripremaju suđenje za Vozuću, sve se sprovodi pod krinkom nekakvih ratnih zločina. Do izražaja su došli oni koji su za Vozuću godinama govorili da je bedem odbrane Moskve.Pritisnuti sa svih strana Bošnjaci već zaboravljaju svoje junake i veličanstvenu pobjedu na Vozućoj.Niko ne spominje zločin koji su četnici počinili nad vozućkim Bošnjacima, niko ne spominje šehide koji dadoše svoje mlade živote za naš rahatluk, niko nema snage da se odupre propagandnim namjerama osvete za oslobađanje Vozuće. Umjesto toga prebrojavaju se četnici koji svoje živote dadoše za odbranu Banje Luke, Beograda i Moskve.
Zibu Mehanović polivaju benzinom i živu spaljuju pokraj spomenika žrtvama fašizma u centru Vozuće. Džebraila (Džebu) Demirovića, Fikreta Turbića (Zrnu) i Senada Čamdžića (Džinu) su goloruke i nenaoružane skupa na istom mjestu pobili četnici iznad sela Delići, njihovi ostaci su onako nepokopani pored puta ( mjesto pogibije) pronađeni nakon oslobađanja (tri godine nakon ubistva) i zajedno sahranjeni u jedan mezar na Teferiču jer 100 % - na identifikacija nije bila moguća. Smrtni ostaci Hakije Muharemovića su pronađeni tek 2001 godine (zahvaljujući neumornom traganju njegove porodice i Muhameda Čamdžića Čamulje ) u selu Miljevići (četnicko selo sa provizornim logorima za Bošnjake odakle su dalje slati u zloglasne logore na Ozrenu kao sto su Rosulje i Tumare) iznad Vozuće.
Ozrenski četnici nastavljaju zločinački pir svakodnevnim granatiranjem okolnih sela te Zavidovića, Maglaja, Lukavca, Banovića, Tuzle. Posebno su Bosnjaci Zavidovića i Maglaja po zlu zapamtili brdo Blizna, odakle su četnici iz Bočinje snajperima i artiljerijom svakodnevno tukli po ovim gradovima ubijajući žene, starce, djecu... Napadom jedinica HVO-a na Armiju BiH 1993. godine, Maglaj i Tešanj ostaju u okruženju, a napadi na civile ovih gradova se nastavljaju združenim snagama četnika i pripadnika HVO-a. Glavni nosioci ovog zločina ponovo su Vozućki četnici.
Odbrana Moskve
Dobro je poznato da su Ozren i Vozuća stari bastion četništva, pa se pripovijeda da su i poslije Drugog svjetskog rata četnici u ovom kraju sasvim normalno živjeli. Koliko je strateški ovaj region bio bitan pokazuju činjenice da se ozrenskim džepom odvajala tuzlanska i zenička regija te su se potpuno blokirali Maglaj i Tešanj, gdje su četnici svaki dan bili u iščekivanju završnoga pokolja nad Bosnjacima, onakvoga kakav su izveli u Srebrenici ili Žepi. Karadžić je, posjetivši Vozuću 19. maja 1994., izjavio okupljenim Srbima: ”Mi ovdje branimo Banju Luku, Beograd, a bogami branimo i Moskvu, mada to oni ne znaju...”
Razlog njegove posjete nije bio nimalo slučajan. Naime, odavno se bilo pročulo da su “mudžahedini” stigli i da se očekuje silovit napad na Vozuću, pa je trebalo “osokoliti” četnike, među kojima se već bilo pojavilo dezerterstvo.Svi se sjećamo tužnog 25. maja 1995. kad je granata koja je došla sa ovih kota usmrtila više od 70 mladića i djevojaka na tuzlanskom korzu. Osim toga, niko ne spominje da u tako opsežnoj akciji - u kojoj su sudjelovala dva korpusa - nije poginuo ni jedan jedini srpski civil, žena, ili dijete. Borce Armije BiH posebno je iritrala morbidnost četnika, koji su, poslije masakra nedužnih civila u Tuzli, stalno dovikivali borcima Armije: ”Trebaju li vam vreće za Tuzlu?”
Kota Podsijelovo
Podsjelovo je greda koju čine četiri dominantne kote, 715, 726, 702 i 706, što neupućenima u topografiju ovih prostora ne znači mnogo, ali ova greda je kapija Ozrena i onaj ko je kontrolira, lahko može zauzeti cijeli Ozren. Četnici su bili svjesni toga, pa su ovaj dio ratišta izuzetno utvrdili držeći jake snage na njemu. Prema izjavama mnogih visokih oficira Armije BiH, ovi se položaji nisu mogli zauzeti bez pomoći avijacije. Mnoge jedinice Armije BiH su se izredale na ovoj koti, ali bez ikakvog uspjeha, a onda je taj zadatak pripao odredu El- Mudžahid.
Mudžahidi dolaze
Na Spasovdan, 27. maja, četnici su izvršili masakr u ulici Vase Miskina. Na taj isti dan, sličan zločin su izveli i u Zavidovićima, a tog 27. maja 1995. godine, u samo svitanje, na četnike su udarili borci odreda El-Mudžahid. Podijeljeni u dvanaest grupa, uskačući u rovove i u borbi prsa u prsa, za samo desetak minuta ovladali su ovom kotom. Iznenađenje i pobjeda su bili potpuni, a u rovovima je ostalo 170 četnika koji više nikome nisu mogli postavljati pitanja u stilu:” Treba li vam vreća za Tuzle?” Komadant "Lake" pješadijske brigade iz Prnjavora Vlade Živković ovako je, u svom izvještaju, opisao tu bitku: ”Bilo je to tako munjevito da borci nisu stigli puniti svoje okvire municijom”. Naravno, priključile su se i ostale jedinice Armije BiH, a uspjeh nije prošao bez gubitaka.
Bitka za Vozuću
Vrata Ozrena su bila otvorena, a teški gubici četnika na Podsjelovu i u kasnijim akcijama te stalna dezertersva domicilnih čelnika, natjerali su ih da dovlače snage sa drugih ratišta. Četnički komadant Vlado Živković pokušava povratiti poljuljani ugled dopisom svim jedinicama: ”Ovdje Turci mogu samo preko nas mrtvih dalje. Spremni smo da se pokoljemo sa njima, pa kom obojci kom opanci!”
Vozuću je štitila kota Paljenik koja se nalazi uz samu cestu i koja je bila potpuno “gola” sa strane odakle su borci Armije trebali udariti, a njenim padom bi se postigla potpuna dominacija okolnim kotama i samom Vozućom. Naravno, ovaj zadatak je ponovo dopao - sada već legendarnim - mudžahidima. Operacija je - kako bi se ostvarila što sigurnija pobjeda - trebala biti izvedena u zajedničkim djelovanjem Drugog i Trećeg korpusa. Ponovo, u samo svitanje 10. septembra 1995. godine, izveden je silovit udar združenih snaga, a liniju prvi probijaju ponovo Mudžahidi, i to na Paljeniku. I ovaj put za akciju probijanja četničkih linija nije trebalo više od dvadeset minuta. Nakon preuzimanja najdominantnije kote, jedinice Armije kreću prema centru Vozuće, koju su civili već napustili, a četnici se dali u paničan bijeg put Doboja.
Trebamo podsjetiti da se nekoliko dana prije ove akcije dogodio strašni masakr nad civilima Srebrenice i da su naši borci bili izuzetno motivirani i pripremljeni za ovu akciju. Istina, bilo je i neobičnih situacija, gdje su četnici, doslovno, ulijetali među pripadnike Drugog i Trećeg korpusa i predavali se.Nakon ove pobjede fizički, putom Zenica - Tuzla su se spojile dvije velike regije.
Bitka za Vozuću
Vrata Ozrena su bila otvorena, a teški gubici četnika na Podsjelovu i u kasnijim akcijama te stalna dezertersva domicilnih čelnika, natjerali su ih da dovlače snage sa drugih ratišta. Četnički komadant Vlado Živković pokušava povratiti poljuljani ugled dopisom svim jedinicama: ”Ovdje Turci mogu samo preko nas mrtvih dalje. Spremni smo da se pokoljemo sa njima, pa kom obojci kom opanci!”
Vozuću je štitila kota Paljenik koja se nalazi uz samu cestu i koja je bila potpuno “gola” sa strane odakle su borci Armije trebali udariti, a njenim padom bi se postigla potpuna dominacija okolnim kotama i samom Vozućom. Naravno, ovaj zadatak je ponovo dopao - sada već legendarnim - mudžahidima. Operacija je - kako bi se ostvarila što sigurnija pobjeda - trebala biti izvedena u zajedničkim djelovanjem Drugog i Trećeg korpusa. Ponovo, u samo svitanje 10. septembra 1995. godine, izveden je silovit udar združenih snaga, a liniju prvi probijaju ponovo Mudžahidi, i to na Paljeniku. I ovaj put za akciju probijanja četničkih linija nije trebalo više od dvadeset minuta. Nakon preuzimanja najdominantnije kote, jedinice Armije kreću prema centru Vozuće, koju su civili već napustili, a četnici se dali u paničan bijeg put Doboja.
Trebamo podsjetiti da se nekoliko dana prije ove akcije dogodio strašni masakr nad civilima Srebrenice i da su naši borci bili izuzetno motivirani i pripremljeni za ovu akciju. Istina, bilo je i neobičnih situacija, gdje su četnici, doslovno, ulijetali među pripadnike Drugog i Trećeg korpusa i predavali se.Nakon ove pobjede fizički, putom Zenica - Tuzla su se spojile dvije velike regije.
Ne treba napominjati za koliko je kilometara smanjena borbena linija i koliko su rasterećene mnoge jedinice ovih dvaju korpusa.U ovoj operaciji poginulo je oko dvije stotine boraca Armije BiH, a većina su bili Arapi. Ova akcija bila je dobar preduvjet za dalje napredovanje prema Doboju i Brčkom, ali malo nakon nje je potpisan Dejtonski sporazum. Bošnjacima je od ove slavne pobjede ostalo samo nametanje srama radi navodnih "ratnih zločina" koji su počinjeni u ovoj operaciji.
Detaljniji opis oslobadjanja Vozuće
"Vi ste na Vozućoj slomili kičmu četničkog neprijatelja, vi ste pokazali put kojim ćemo nastaviti i dali ste urnek, model borbe kako se ta kičma može i dalje lomiti da bi se oslobodila Bosna i Hercegovina. Hvala vam, vojnici, za to u ime našeg naroda koji neće zaboraviti šta ste učinili"- ovako je oslobodiocima Vozuće prije ravno deset godina govorio rahmetli Alija Izetbegović.
Danas se o oslobadanju Vozuće gotovo ne smije ni pričati. Umjesto pohvala na adrese vozućkih oslobodilaca ovih dana stižu haške optužnice, umjesto sjećanja na dane pobjede i hrabre oslobodioce, kako je to prije deset godina obećao rahmetli Alija Izetbegović, kod Bošnjaka je u modi totalni zaborav i odricanje. Pa ipak, oslobadanje Vozuće je ogromna korist za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, to je korist koju ne moze umanjiti nikakva spletka neprijatelja Bosne, niti bilo koja slabost bošnjačkog naroda.Armija RBiH je 10. septembra na Vozucoj na najuvjerljiviji način spriječila četničke zločince da na mezarima nasih predaka izgrade zločinačku tvorevinu.
Izgradnja četničke zločinačke tvorevine u Vozućoj je počela već prvih mjeseci 1992. godine, kada bivša JNA počinje sa intenzivnim naoružavanjem SDS-ovih paravojnih formacija po vozućkim i ozrenskim selima. Istovremeno sa naoružavanjem vozućki Srbi se ukopavaju po okolnim brdima i padinama Ozrena, a na Paljeniku i Podsijelovu uspostavljaju najjače bedeme svoga uporišta. 25. juna vozućki četnici napadaju svoje komšije Bošnjake i tom prilikom monstruozno likvidiraju 20 civila, a dvoje nepokretnih ljudi žive spaljuju zajedno s kućom. Ostatak bošnjačkog stanovništva napušta Vozuću i odlazi put Zavidovića.
Detaljniji opis oslobadjanja Vozuće
"Vi ste na Vozućoj slomili kičmu četničkog neprijatelja, vi ste pokazali put kojim ćemo nastaviti i dali ste urnek, model borbe kako se ta kičma može i dalje lomiti da bi se oslobodila Bosna i Hercegovina. Hvala vam, vojnici, za to u ime našeg naroda koji neće zaboraviti šta ste učinili"- ovako je oslobodiocima Vozuće prije ravno deset godina govorio rahmetli Alija Izetbegović.
Danas se o oslobadanju Vozuće gotovo ne smije ni pričati. Umjesto pohvala na adrese vozućkih oslobodilaca ovih dana stižu haške optužnice, umjesto sjećanja na dane pobjede i hrabre oslobodioce, kako je to prije deset godina obećao rahmetli Alija Izetbegović, kod Bošnjaka je u modi totalni zaborav i odricanje. Pa ipak, oslobadanje Vozuće je ogromna korist za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, to je korist koju ne moze umanjiti nikakva spletka neprijatelja Bosne, niti bilo koja slabost bošnjačkog naroda.Armija RBiH je 10. septembra na Vozucoj na najuvjerljiviji način spriječila četničke zločince da na mezarima nasih predaka izgrade zločinačku tvorevinu.
Izgradnja četničke zločinačke tvorevine u Vozućoj je počela već prvih mjeseci 1992. godine, kada bivša JNA počinje sa intenzivnim naoružavanjem SDS-ovih paravojnih formacija po vozućkim i ozrenskim selima. Istovremeno sa naoružavanjem vozućki Srbi se ukopavaju po okolnim brdima i padinama Ozrena, a na Paljeniku i Podsijelovu uspostavljaju najjače bedeme svoga uporišta. 25. juna vozućki četnici napadaju svoje komšije Bošnjake i tom prilikom monstruozno likvidiraju 20 civila, a dvoje nepokretnih ljudi žive spaljuju zajedno s kućom. Ostatak bošnjačkog stanovništva napušta Vozuću i odlazi put Zavidovića.
"Fethul-mubin" - "Jasna pobjeda"
Od tog dana, pa sve do 10. septembra 1995. godine, četnički položaji na Vozućoj bivaju neprobojna prepreka koja je razdvajala zeničku i tuzlansku regiju. Iako se potpuno oslobađanje Vozuće dogodilo tek 10. septembra 1995. godine fazno oslobadanje Vozuće je otpocelo 27. maja iste godine kada oslobođena greda Podsijelovo. Samo dva dana prije akcije "Fethul-mubin" - "Jasna pobjeda" ("Fethul-mubin" interni naziv Odreda "El-Mudžahidin" za operaciju oslobadanja grede Podsijelovo), 25. maja četnici su sa Ozrena granatom pogodili tuzlansku Kapiju usljed čega je ugašeno 70 mladih života.
Radovan Karadžić je za Vozuću rekao da je ona bedem odbrane Banje Luke, Beograda i Moskve, sto je motiviralo četnike da se tako i osjećaju, sve do sabaha, 27. maja, kad mudžahidi iz Odreda "El Mudžahidin" kreću u napad. "Već nakon nekoliko minuta žestokih borbi iz "El-Mudahidina" su javili da se nalaze na svim planiranim kotama. Nevjerovatno, jer čisto fizički potrebno je više vremena u po bijela dana da se savlada taj prostor, a tek ovakvu pucnjavu, granate, mine, i ovakva utvrdenja... Uz Allahovu pomoc, mudžahidi Odreda "El Mudžahidin" rastjerali su polupijanu bandu sa četiri izuzetne kote i likvidirali 70-ak četnika", napisao je Adnan Džonlić, novinar Patriotskog lista i Ljiljana.
Oslobađanje grede Podsijelovo prokomentirao je tadašnji zenički muftija Halil ef. Mehtić. "Razgovarao sam sa našim visokim oficirima o ovoj akciji. Oni su mi rekli da su četnička uporišta na Podsjelovu bila tako utvrđena da su se mogla zauzeti jedino uz pomoć avijacije. Mudžahidi su te položaje uz Allahovu pomoć osvojili za nekoliko minuta." Podsijelovo je greda koju čine četiri kote: 715, 726, 702 i 706. Ova greda je kapija Vozuće i Ozrena. Mnoge jedinice Armije RBiH su se izredale na ovoj koti, ali bez ikakvog uspjeha. Odred "El-Mudžahidin" je svoj zadatak izvršio odgovorno i efikasno. Prema riječima Ebul-Mealija, bivšeg komandanta Odreda "El-Mudžahidin", akcija "Fethul-mubin" je, prije svega, dobro pripremljena.
"Mudžahidi su podijeljeni u dvanaest probojnih grupa, dok je svaka od tih grupa imala svoje pojačanje, a pored tog pojačanja postojalo je i zajedničko pojačanje. Snage mudžahida su brojale oko 500 vojnika, 230 Bosanaca i 270 ensarija (stranih dobrovoljaca)." Komandant Lake pješadijske brigade iz Prnjavora, koja je najviše stradala, Vlado Živković u svom izvještaju ovako opisuje akciju "Fethul-mubin": "Bilo je tako munjevito da borci nisu stigli puniti svoje okvire municijom". Svjestan poljuljanosti ugleda svoje vojske prnjavorski komandant Vlado Živković šalje dopis ostalim srpskim jedinicama: "Ovdje Turci mogu samo preko nas mrtvih dalje. Spremni smo da se pokoljemo sa njima, pa kom obojci, kom opanci." Komanda Armije RBiH je odlično reagirala na mudžahidsku "Jasnu pobjedu". Pod komandu Odreda potčinjeni su dijelovi 328. brigade iz Zavidovića, 329. brigade iz Kaknja, 3., 4. i 5. manevarski bataljoni. Vojnici spomenutih jedinica su izmiješani sa mudžahidima i podijeljeni u probojne, drugoešalonske, radne i druge grupe kojima su komandovali mudžahidi iz Odreda (komandanti potčinjenih jedinica Odredu nisu imali nikakvih ingerencija nad vojnicima koji su privremeno ušli u sastav Odreda).
Od tog dana, pa sve do 10. septembra 1995. godine, četnički položaji na Vozućoj bivaju neprobojna prepreka koja je razdvajala zeničku i tuzlansku regiju. Iako se potpuno oslobađanje Vozuće dogodilo tek 10. septembra 1995. godine fazno oslobadanje Vozuće je otpocelo 27. maja iste godine kada oslobođena greda Podsijelovo. Samo dva dana prije akcije "Fethul-mubin" - "Jasna pobjeda" ("Fethul-mubin" interni naziv Odreda "El-Mudžahidin" za operaciju oslobadanja grede Podsijelovo), 25. maja četnici su sa Ozrena granatom pogodili tuzlansku Kapiju usljed čega je ugašeno 70 mladih života.
Radovan Karadžić je za Vozuću rekao da je ona bedem odbrane Banje Luke, Beograda i Moskve, sto je motiviralo četnike da se tako i osjećaju, sve do sabaha, 27. maja, kad mudžahidi iz Odreda "El Mudžahidin" kreću u napad. "Već nakon nekoliko minuta žestokih borbi iz "El-Mudahidina" su javili da se nalaze na svim planiranim kotama. Nevjerovatno, jer čisto fizički potrebno je više vremena u po bijela dana da se savlada taj prostor, a tek ovakvu pucnjavu, granate, mine, i ovakva utvrdenja... Uz Allahovu pomoc, mudžahidi Odreda "El Mudžahidin" rastjerali su polupijanu bandu sa četiri izuzetne kote i likvidirali 70-ak četnika", napisao je Adnan Džonlić, novinar Patriotskog lista i Ljiljana.
Oslobađanje grede Podsijelovo prokomentirao je tadašnji zenički muftija Halil ef. Mehtić. "Razgovarao sam sa našim visokim oficirima o ovoj akciji. Oni su mi rekli da su četnička uporišta na Podsjelovu bila tako utvrđena da su se mogla zauzeti jedino uz pomoć avijacije. Mudžahidi su te položaje uz Allahovu pomoć osvojili za nekoliko minuta." Podsijelovo je greda koju čine četiri kote: 715, 726, 702 i 706. Ova greda je kapija Vozuće i Ozrena. Mnoge jedinice Armije RBiH su se izredale na ovoj koti, ali bez ikakvog uspjeha. Odred "El-Mudžahidin" je svoj zadatak izvršio odgovorno i efikasno. Prema riječima Ebul-Mealija, bivšeg komandanta Odreda "El-Mudžahidin", akcija "Fethul-mubin" je, prije svega, dobro pripremljena.
"Mudžahidi su podijeljeni u dvanaest probojnih grupa, dok je svaka od tih grupa imala svoje pojačanje, a pored tog pojačanja postojalo je i zajedničko pojačanje. Snage mudžahida su brojale oko 500 vojnika, 230 Bosanaca i 270 ensarija (stranih dobrovoljaca)." Komandant Lake pješadijske brigade iz Prnjavora, koja je najviše stradala, Vlado Živković u svom izvještaju ovako opisuje akciju "Fethul-mubin": "Bilo je tako munjevito da borci nisu stigli puniti svoje okvire municijom". Svjestan poljuljanosti ugleda svoje vojske prnjavorski komandant Vlado Živković šalje dopis ostalim srpskim jedinicama: "Ovdje Turci mogu samo preko nas mrtvih dalje. Spremni smo da se pokoljemo sa njima, pa kom obojci, kom opanci." Komanda Armije RBiH je odlično reagirala na mudžahidsku "Jasnu pobjedu". Pod komandu Odreda potčinjeni su dijelovi 328. brigade iz Zavidovića, 329. brigade iz Kaknja, 3., 4. i 5. manevarski bataljoni. Vojnici spomenutih jedinica su izmiješani sa mudžahidima i podijeljeni u probojne, drugoešalonske, radne i druge grupe kojima su komandovali mudžahidi iz Odreda (komandanti potčinjenih jedinica Odredu nisu imali nikakvih ingerencija nad vojnicima koji su privremeno ušli u sastav Odreda).
"El-Kerama"
Nakon opsežnih priprema i uštimavanja koordinacije sa drugim jedinicama Odred "El-Mudžahidin" 22. jula pokreće drugu operaciju oslobađanja Vozuće nazvanu "El-Kerama". Na mudžahidskom udaru su se našli četnički položaji na kotama 551, Kvrge i 571. "El-Kerama", kao i "Fethul-mubin", otpočinje u ranim jutarnjim satima. Živkovićevi četnici su spremno čekali mudžahide na svojim položajima.Četnicima budnost i Živkovićevo sokolenje nije nimalo pomoglo. Svi napadnuti ciljevi su osvojeni za samo nekoliko minuta. Nakon osvajanja četničkih utvrda mudžahidi vrše napredovanje po dubini, preko dva kilometra. Četnici su u potpunom rasulu, ostavljaju svoje položaje. Četnici koji su se nalazili lijevo od kote Kvrge do kote Nikolino brdo (ovaj dio nije uopće napadan), to je razdaljina od oko šest kilometara, pobjegli su i ostavili svoje položaje, i nisu imali hrabrosti da dočekaju mudžahide, da se, kako reče njihov komandant Živković, pokolju sa Turcima, pa kom obojci, kom opanci. Operacija "El-Kerama" je imala višestrukih rezultata.
Osim velikih neprijateljskih gubitaka i velikog ratnog plijena mudžahidi su došli do ključnih saznanja za dalje napredovanje do konačnog oslobođenja Vozuće, odnosno spajanja zeničko-tuzlanske regije. Naime, iza četnika, na njihovim linijama pronađeni su dokumenti, tj. naređenje Komande Vojske Republike Srpske jedinicama vozućkog ratišta kojim se naređuje povlačenje ukoliko padne kota Paljenik.
Cetnici su bili ljuti, obezglavljeni, jednom riječju - nisu znali kako da sačuvaju prvu Uniju odbrane Banje Luke, Beograda i Moskve. Bili su potpuno slomljeni i to baš u trenutku kada su bili završili sve pripreme za kontraudar na gredu Podsijelovo (izviđači Odreda "El-Mudžahidin" su 20. jula, dva dana pred početak operacije "El-Kerama" u izviđanju ispod Skrađine kose "naletili" na četničke izviđače koje su uspjeli likvidirati. Uviđajem na licu mjesta mudžahidski izviđači su utvrdili da se radilo o komandnom izviđanju, među ubijenima je bio komandant bataljona, te da je kontraudar na gredu Podsijelovo trebao krenuti istih dana kada se izvodila operacija "El-Kerama"). Osvajanje Paljenika, glavnog bedema, i konačno oslobađanje Vozuće više nije bilo upitno.
Nakon opsežnih priprema i uštimavanja koordinacije sa drugim jedinicama Odred "El-Mudžahidin" 22. jula pokreće drugu operaciju oslobađanja Vozuće nazvanu "El-Kerama". Na mudžahidskom udaru su se našli četnički položaji na kotama 551, Kvrge i 571. "El-Kerama", kao i "Fethul-mubin", otpočinje u ranim jutarnjim satima. Živkovićevi četnici su spremno čekali mudžahide na svojim položajima.Četnicima budnost i Živkovićevo sokolenje nije nimalo pomoglo. Svi napadnuti ciljevi su osvojeni za samo nekoliko minuta. Nakon osvajanja četničkih utvrda mudžahidi vrše napredovanje po dubini, preko dva kilometra. Četnici su u potpunom rasulu, ostavljaju svoje položaje. Četnici koji su se nalazili lijevo od kote Kvrge do kote Nikolino brdo (ovaj dio nije uopće napadan), to je razdaljina od oko šest kilometara, pobjegli su i ostavili svoje položaje, i nisu imali hrabrosti da dočekaju mudžahide, da se, kako reče njihov komandant Živković, pokolju sa Turcima, pa kom obojci, kom opanci. Operacija "El-Kerama" je imala višestrukih rezultata.
Osim velikih neprijateljskih gubitaka i velikog ratnog plijena mudžahidi su došli do ključnih saznanja za dalje napredovanje do konačnog oslobođenja Vozuće, odnosno spajanja zeničko-tuzlanske regije. Naime, iza četnika, na njihovim linijama pronađeni su dokumenti, tj. naređenje Komande Vojske Republike Srpske jedinicama vozućkog ratišta kojim se naređuje povlačenje ukoliko padne kota Paljenik.
Cetnici su bili ljuti, obezglavljeni, jednom riječju - nisu znali kako da sačuvaju prvu Uniju odbrane Banje Luke, Beograda i Moskve. Bili su potpuno slomljeni i to baš u trenutku kada su bili završili sve pripreme za kontraudar na gredu Podsijelovo (izviđači Odreda "El-Mudžahidin" su 20. jula, dva dana pred početak operacije "El-Kerama" u izviđanju ispod Skrađine kose "naletili" na četničke izviđače koje su uspjeli likvidirati. Uviđajem na licu mjesta mudžahidski izviđači su utvrdili da se radilo o komandnom izviđanju, među ubijenima je bio komandant bataljona, te da je kontraudar na gredu Podsijelovo trebao krenuti istih dana kada se izvodila operacija "El-Kerama"). Osvajanje Paljenika, glavnog bedema, i konačno oslobađanje Vozuće više nije bilo upitno.
"Farz 95"
Operacija oslobađanja Vozuće je nazvana "Farz 95". Za završni udar na četnička uporišta na Vozućoj uključeno je mnogo više vojnika iz 3. korpusa i 2. korpusa Armije RBiH. Sa strane 3. korpusa učestvovalo je između 12 i 14 hiljada vojnika (Odred "El-Mudžahidin", 375. tešanjska, 7. muslimanska, 328. zavidovićka, 329. kakanjska i specijalna diverzantska Četa IDČ), a sa strane 2. korpusa preko 5 hiljada vojnika. Osim vojnika, spomenuti korpusi su uključili i svu raspoloživu tehniku i druge potrebne stvari (samo za potrebe radnih vodova obezbijeđeno je hiljadu ljudi).I ovoga puta ključni zadatak oslobađanja Vozuće dat je Odredu "El-Mudžahidin" i vojnicima koji su potčinjeni Odredu, a koji su se u prethodnoj akciji "El-Kerama" dokazali kao pravi junaci. Ključni zadatak se zvao Paljenik. Kota Paljenik je veoma teška za osvajanje, a bila je prava utvrda. Ispred četničkih rovova bio je brisani prostor koji je bio sav izminiran. Ujutro, pet minuta do šest sati, mudžahidi su se podvukli pod četničke rovove na koti Paljenik. Nekoliko sekundi pred početak napada četnici su pozvali mudžahide da ne čekaju više, nego da krenu u napad. Naravno, mudžahidi su čekali znak svoga emira nakon čega je krenulo oslobađanje Vozuće. Paljenik je pao za sedam minuta, četnici nisu uspjeli pobjeći iz rovova, svi su tu završili. "Nakon što smo osvojili Paljenik mogli smo vidjeti četnike kako se povlače, baš u skladu naređenja koje su dobili od svoje komande", prisjeća se jedan od učesnika osvajanja Paljenika.
Tako je prva faza "Farza 95" odrađena u potpunosti što je rezultiralo povlačenjem četnika iz Vozuće prema Ozrenu. Jedinice 3. i 2. korpusa Armije RBiH istog dana u ranim popodnevnim satima spojile su se u centru Vozuće. Ostatak jedinica je nastavio napredovanje prema Ozrenu. Za nekoliko dana je oslobođeno oko 400 kvadratnih kilometara nove teritorije. Osvojene su dvije trećine ukupnog masiva planine Ozren, Blizna, Bijela Ploča (sjedište tzv. srpske općine Maglaj), Jablanica i još petnaestak sela.
Oslobođene su putne komunikacije Maglaj - Zavidovići, Banovići - Zavidovići, odnosno, u potpunosti su povezani teritoriji zeničkog i tuzlanskog regiona, te maglajske i zavidovićke općine. četnici su bježali glavom bez obzira. Jedinice Armije RBiH su za samo nekoliko dana došle nadomak Doboja kada počinju pripreme za oslobađanje ovog grada, koji bi bez ikakve sumnje bio osvojen da oslobodilački pohod Armije RBiH nije zaustavljen od strane međunarodne zajednice. 10. septembra u Vozućoj je ukresana varnica oslobađajuće buktinje koja će potaknuti nezadrživi pohod Armije RBiH i u potpunosti preokrenuti vojno-političku situaciju u korist oslobodilaca Bosne i Hercegovine.
Odred "El-Mudžahidin" je, kao ključna jedinica oslobađanja Vozuće, u spomenutim operacijama pretrpio velike gubitke - poginulo je 98 mudžahida, a preko 150 mudžahida je teško ranjeno. Pa ipak, herojstvo koje su pokazali mudžahidi osvojilo je srca mnogih Bošnjaka koji su počeli u velikom broju pristupati Odredu. Za veoma kratko vrijeme Odred je postao mnogo brojniji i utjecajniji, prije svega u vojnom smislu, što je neprijateljima Bosne predstavljalo najveći problem, zbog čega se pohod na Doboj morao zaustaviti.
Nakon potpunog oslobađanja Vozuće šejh Enver Šaban je rekao mudžahidima: "Ovaj naš uspjeh je veliki. Neprijatelji islama i muslimana neće dozvoliti da nastavimo dalje, oni će nas sigurno zaustaviti i od danas počinje nas progon.Šejh Enver je bio potpuno u pravu. Nažalost, nije doživio potvrdu svoje tačne prognoze, mučki je ubijen nekoliko mjeseci kasnije.
Operacija oslobađanja Vozuće je nazvana "Farz 95". Za završni udar na četnička uporišta na Vozućoj uključeno je mnogo više vojnika iz 3. korpusa i 2. korpusa Armije RBiH. Sa strane 3. korpusa učestvovalo je između 12 i 14 hiljada vojnika (Odred "El-Mudžahidin", 375. tešanjska, 7. muslimanska, 328. zavidovićka, 329. kakanjska i specijalna diverzantska Četa IDČ), a sa strane 2. korpusa preko 5 hiljada vojnika. Osim vojnika, spomenuti korpusi su uključili i svu raspoloživu tehniku i druge potrebne stvari (samo za potrebe radnih vodova obezbijeđeno je hiljadu ljudi).I ovoga puta ključni zadatak oslobađanja Vozuće dat je Odredu "El-Mudžahidin" i vojnicima koji su potčinjeni Odredu, a koji su se u prethodnoj akciji "El-Kerama" dokazali kao pravi junaci. Ključni zadatak se zvao Paljenik. Kota Paljenik je veoma teška za osvajanje, a bila je prava utvrda. Ispred četničkih rovova bio je brisani prostor koji je bio sav izminiran. Ujutro, pet minuta do šest sati, mudžahidi su se podvukli pod četničke rovove na koti Paljenik. Nekoliko sekundi pred početak napada četnici su pozvali mudžahide da ne čekaju više, nego da krenu u napad. Naravno, mudžahidi su čekali znak svoga emira nakon čega je krenulo oslobađanje Vozuće. Paljenik je pao za sedam minuta, četnici nisu uspjeli pobjeći iz rovova, svi su tu završili. "Nakon što smo osvojili Paljenik mogli smo vidjeti četnike kako se povlače, baš u skladu naređenja koje su dobili od svoje komande", prisjeća se jedan od učesnika osvajanja Paljenika.
Tako je prva faza "Farza 95" odrađena u potpunosti što je rezultiralo povlačenjem četnika iz Vozuće prema Ozrenu. Jedinice 3. i 2. korpusa Armije RBiH istog dana u ranim popodnevnim satima spojile su se u centru Vozuće. Ostatak jedinica je nastavio napredovanje prema Ozrenu. Za nekoliko dana je oslobođeno oko 400 kvadratnih kilometara nove teritorije. Osvojene su dvije trećine ukupnog masiva planine Ozren, Blizna, Bijela Ploča (sjedište tzv. srpske općine Maglaj), Jablanica i još petnaestak sela.
Oslobođene su putne komunikacije Maglaj - Zavidovići, Banovići - Zavidovići, odnosno, u potpunosti su povezani teritoriji zeničkog i tuzlanskog regiona, te maglajske i zavidovićke općine. četnici su bježali glavom bez obzira. Jedinice Armije RBiH su za samo nekoliko dana došle nadomak Doboja kada počinju pripreme za oslobađanje ovog grada, koji bi bez ikakve sumnje bio osvojen da oslobodilački pohod Armije RBiH nije zaustavljen od strane međunarodne zajednice. 10. septembra u Vozućoj je ukresana varnica oslobađajuće buktinje koja će potaknuti nezadrživi pohod Armije RBiH i u potpunosti preokrenuti vojno-političku situaciju u korist oslobodilaca Bosne i Hercegovine.
Odred "El-Mudžahidin" je, kao ključna jedinica oslobađanja Vozuće, u spomenutim operacijama pretrpio velike gubitke - poginulo je 98 mudžahida, a preko 150 mudžahida je teško ranjeno. Pa ipak, herojstvo koje su pokazali mudžahidi osvojilo je srca mnogih Bošnjaka koji su počeli u velikom broju pristupati Odredu. Za veoma kratko vrijeme Odred je postao mnogo brojniji i utjecajniji, prije svega u vojnom smislu, što je neprijateljima Bosne predstavljalo najveći problem, zbog čega se pohod na Doboj morao zaustaviti.
Nakon potpunog oslobađanja Vozuće šejh Enver Šaban je rekao mudžahidima: "Ovaj naš uspjeh je veliki. Neprijatelji islama i muslimana neće dozvoliti da nastavimo dalje, oni će nas sigurno zaustaviti i od danas počinje nas progon.Šejh Enver je bio potpuno u pravu. Nažalost, nije doživio potvrdu svoje tačne prognoze, mučki je ubijen nekoliko mjeseci kasnije.
Šejhova prognoza se danas, obistinjuje.U toku je završna priprema udarca na oslobodioce Vozuće. Međunarodne i bosanske sudske instance aktivno pripremaju suđenje za Vozuću, sve se sprovodi pod krinkom nekakvih ratnih zločina. Do izražaja su došli oni koji su za Vozuću godinama govorili da je bedem odbrane Moskve.Pritisnuti sa svih strana Bošnjaci već zaboravljaju svoje junake i veličanstvenu pobjedu na Vozućoj.Niko ne spominje zločin koji su četnici počinili nad vozućkim Bošnjacima, niko ne spominje šehide koji dadoše svoje mlade živote za naš rahatluk, niko nema snage da se odupre propagandnim namjerama osvete za oslobađanje Vozuće. Umjesto toga prebrojavaju se četnici koji svoje živote dadoše za odbranu Banje Luke, Beograda i Moskve.
